Deca neba Majida Majidija se svodi na pronalaženje srebrne linije
Pre nego što najnovija ponuda Madžida Madžidija Iza oblaka, sa Išanom Haterom i Malavikom Mohanan u glavnim ulogama, stigne u bioskope, evo revizije njegovog iranskog filma Deca neba, nominovanog za Oskara, koji je izašao 1997. godine.
Deca neba Majida Madžidija, nominovana za Oskara, priča je o dvoje braće i sestara, Aliju i Zahri, koji na kraju dele par pohabanih patika kroz školu kako bi pomogli svojim roditeljima u finansijski teškom periodu. Ali kao što je slučaj sa većinom dobrih filmova za decu, Deca neba su podjednako prijatna i za odrasle. U stvari, iako film sve gleda nevinim očima dece, Majid Madžidi je u stanju da pruži veoma iznijansiranu perspektivu iranskog pejzaža.
Osmogodišnji Ali i njegova mlađa sestra Zahra navikli su da preuzmu mnogo više odgovornosti nego što im godinama nalaže. Njihov život se okreće nagore kada Ali izgubi – bez svoje prave krivice – Zahrine nedavno popravljene ružičaste Meri Džejn. Umesto da se suoče sa batinanjem roditelja i dodatnim naprezanjem iscrpljenih resursa porodice, njih dvoje odlučuju da se tajno sastaju svaki dan u sredini i razmenjuju Alijeve patike. Ali teško da se to pokazuje kao rešenje. Iako cipele ne pristaju Zahri kako treba, Ali, inače uzoran učenik, sada neprestano kasni u popodnevnu školu.
U Children of Heaven, Majidijeva snaga leži u trenucima tišine filma. On ne samo da je u stanju da realistično prikaže nižu iransku srednju klasu svojim dubokim sočivom, već takođe naglašava činjenicu da čak i mali incidenti poput gubitka para cipela mogu imati mnogo veći značaj u životu nego što se očekivalo. 90-minutni film prepun je scena u kojima Zahra jednostavno bulji u cipele drugih devojčica u svojoj školi i ovi jednostavni snimci su dovoljni da prenesu vrstu sramote koju oseća što mora da nosi bratove patike.
Majidi predstavlja nedaće ove iranske porodice veoma ležernim tonom, a ipak je u stanju da uhvati svaki mali detalj koji definiše njihov život. Dok u jednoj sceni Alija nateraju da bira manje poželjan krompir za svoju porodicu, u drugoj se vidi Alijeva majka kako pažljivo razmotava džemper da bi se ispleo u nešto drugo. Tu su i neki ponavljajući snimci Alija i Zahre kako mahnito trče ulicama svog komšiluka da bi razmenili cipele i između škole, a iako im je osnovna estetika ista, svaki put se rade veoma drugačije.
Nepotrebno je reći da je potrebno mnogo truda da bi se izvele performanse ne-glumaca kao što je dete koje vodi u Deci raja, Amir Faroh Hašemijan i Bahare Sediki. Ali Majidi se ističe i u tome. Svojim realističnim pristupom, on je u stanju da uhvati prave emocije ove dece. U prethodnom intervjuu, Majidi otkriva, Koristili smo skrivene kamere da bismo snimili prisustvo stvarnog života. Naravno, bilo je i labavosti i grešaka, ali su one poboljšale realističnost glumaca. Kamere su takođe bile skrivene od ključnih aktera, što je ponovo doprinelo prirodnom osećaju. To je zapravo otežavalo i uključivalo snimanje, skrivajući kameru i ekipu, ali rezultati su bili mnogo opušteniji nastupi.
Jedna scena koja se posebno ističe u filmu je ona u kojoj Alijev pobožni, ali nesrećni otac vodi Alija u gradsku četvrt gde planira da zaradi novac nudeći usluge baštovanstva od vrata do vrata. Tamo ih ljudi često izbegavaju bez obzira na njihovu krivicu. A na njihovom povratku kući, način na koji se Alijev otac nada u svoju budućnost je dirljiv. Ali, kao i film u celini, i na kraju ove scene, Madžidi nas ostavlja frustriranim i razmišljanjima. Ali Deca neba je sve u pronalaženju te srebrne linije. Sve je u prepričavanju kako je život sladak uprkos raznim nedaćama.
Takođe pročitajte | Beyond the Clouds: Pet razloga da gledate glumicu Ishaan Khatter-Malavika Mohanan